Čit.: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29c-30.31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27;16,12-15

Toranj do neba

Ima jedan grad u Italiji koji se zove Bologna, a poznat je po najstarijem sveučilištu na svijetu i po izvrsnoj tjestenini, a poznat je i po građevinama od crvene cigle i po svojim tornjevima. Njegovi tornjevi nisu crkveni tornjevi. U svoje vrijeme jednostavno su ih gradili bogati građani Bologne i natjecali se u tome tko će sagraditi visočiji toranj. Nekim ljudima je oduvijek bio važan visoki status. A, evo, o takvom visokom tornju govori već Knjiga Postanka. Tamo se veli da su svi ljudi u početku govorili jednim jezikom. I jednog dana, nakon što su naučili kako se može zidati opekom ili ciglom, ljudi rekoše: „Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!“ Međutim, kako pripovijeda dalje Knjiga Postanka, ta se njihova oholost Bogu nije svidjela. Pobrkao im je jezike, tako da se više nisu mogli sporazumijevati, te nisu uspjeli u svome naumu, nego su se raspršili. Biblija nam ovim slikovitim izvještajem želi reći da duh oholosti dovodi do nesloge i razdora i da duh oholosti razdvaja i dijeli ljude i narode. I onda , u Djelima apostolskim čitamo posve drugačiji izvještaj. Nakon Isusova uskrsnuća, apostoli su se bili sabrali zajedno i molili. I, pedesetog dana nakon Uskrsa sišao je na njih Duh Sveti. I evo čuda! Oslobođeni od straha izišli su pred okupljeno mnoštvo i počeli propovijedati. A bilo je mnoštvo ljudi iz cijelog ondašnjeg svijeta. I svi su riječi apostola koje su im upućivali, razumjeli na svome materinskom jeziku.

Braćo i sestre, sad nam je sasvim razumljiva ta slika. Postoje, dakle, dva moguća duha koja nas mogu voditi. To su duh oholosti i duh dobrote i ljubavi. S jedne strane, što god lijepog imali ili činili, ako je začinjeno nadmetanjem, ako je začinjeno ohološću, zavišću i mržnjom, ne donosi ni sreću i mir nego razdor! Takav duh – duh oholosti i nadmetanja – jest kao žuč razlivena po najukusnijem jelu. I onda mora dovoditi do razdora, do gorčine i praznine. S druge strane, duh solidarnosti, skromnosti i ljubavi jest onaj duh koji sabire, povezuje i usrećuje. I onda ćemo se lako složiti: Nije presudno to što i koliko posjedujemo, nije odlučujuće kakav društveni položaj imamo. Bitan je onaj mir i ona radost koja isijava iznutra, bitan je onaj duh jednostavnosti i ljubavi, kada se zajedno okupimo u prostodušnosti i dobronamjernosti. To je ono što je nenadoknadivo! Za tim treba težiti! Ali i zbog svoga dobra i zbog dobra onih s kojima živimo! Amen.