Ta pitanja su tu, i bilo kada moramo na njih dati osobni odgovor. Život nam ih ne ušteđuje. Bog nam ih ne ušteđuje. Sin Božji Isus Krist živio je 33 godine na ovome svijetu. Dosta vremena da se vrlo blizu suoči sa sudbinom čovjeka u jednom vremenu, koje nije bilo manje nemirno nego naše. Kada na današnji dan, na svetkovinu “Krštenja Gospodinova” zaključujemo božićno vrijeme, kada time premošćujemo vrijeme između rođenja Isusova u Betlehemu i njegova javnog nastupa u Galileji, tada činimo skok od preko 30 godina, i svjesni smo: Isus je najduže vrijeme svoga života bio u skrivenosti i šutnji.

Nepoznat je živio među ljudima. Kad je došao na Jordan, da kao i mnogi drugi primi krštenje pokore, Ivan se čudio i naježio. Isus je rekao: “Pusti sada!” (Mt 3,15). “Silaženje” je pripadalo njegovu nalogu, neistaknut se uvrstiti među mnoge. I hod u pustinju bio je hod u šutnju, u unutrašnju spremnost slušanja.

Više nas ne čudi, da se danas, na svetkovinu krštenja Gospodinova, čita čitanje o sluzi Božjemu. Upravo u slici trpećeg sluge Božjega upućuje se na često puta zanemarenu stranu Izraelove predodžbe o mesiji, na njegovu skrovitost i “neznatnost”.

Prorok Izaija vidi to ovako: “Vikati neće,neće bučiti, glas mu se neće čut po trgovima” (Iz 42,2). Mesija gleda na sve pun sućuti i trpi sa slabima i pogođenima u svijetu. Ovdje nije ništa opisano što točno možemo opaziti kod Isusa: Naravno Isus je imao i drugu stranu, to može biti, da nam ovaj aspekt može dalje pomoći: možemo se pitati: koliko je Isus vidio prijatelja u svoje 33 godine da su trpjeli i umrli do Lazara kojeg je uskrisio? Koliko je puno ljudi bilo pogođeno bolešću, dok je odselio da sve izliječi?

S ovim životom sluge Božjega Isusa Krista Bog nam je pokazao svoju nutrinu. I sav život – godine u skrovitosti i šutnji i godine propovijedanja i čudesa – zgušnjavaju se u posljednjim danima u Jeruzalemu. Tako, kako se Bog pokazao u Isusu Kristu, takav je on u svojoj nutrini: “On ne viče, ne buči, glas mu se ne čuje po trgovima”. On je ipak svoj put na križu dovršio i svome se ocu povjerio. Možemo li se i mi povjeriti tome Bogu kad u našem životu susretnemo križ? Bilo kada u životu ne možemo izbjeći to pitanje. Mi kao kršćani nemamo nikakvo ekskluzivno životno osiguranje zato što idemo u crkvu. Ali mi imamo Isusa, mi pripadamo njemu, on pripada nama. Mi smo se povjerili njemu i na njega se prepisali kad smo se krstili u njegovu smrt. On nas ne napušta. Vodi nas kroz svoju smrt na križu u svjetlost uskrsnuća. Kao vjernici smijemo i moramo to povjerenje jačati u nama. Molimo ga da budemo svjesni našega krštenja. Što došlo da došlo, njemu se smijemo povjeriti!

* * * * *

(4)

Ti si moje ljubljeno dijete!

Danas je tema krštenje Isusovo na rijeci Jordanu. Na početku svoga javnog nastupa Isus čini iznenađujući korak: Isus dolazi iz Nazareta na rijeku Jordan k Ivanu. Već neko vrijeme Ivan koji je stariji Isusov rođak, počeo je propovijedati pokorničke propovijedi. Uskoro se uokolo počelo govoriti o njemu i ljudi su dolazili u masama. Nitko njih ne prisiljava. Nešto ih privlači. Ono što im Ivan govori nije nimalo umiljato. On traži obraćenje, kajanje i pokoru. I on je vjerodostojan. Iza njegove riječi stoji njegov život. I ta riječ pokreće, potresa. Premda je strog, ne odbija od sebe. Ljudi mu dolaze u skupinama. Priznaju svoje grijehe, ispovijedaju se njemu i uranjaju u rijeku Jordan da im se operu grijesi, da u vodi budu pokopani i da nanovo očišćeni i oživljeni izrone iz vode.

Ivan poziva na pokoru. Vrijeme je kratko. On sluti da uskoro dolazi drugi koji će sve obnoviti. Sebe drži za preteču i svoje krštenje smatra kao pripremu za onoga koji treba doći, a to je Mesija za kojim mnogi čeznu kao otkupiteljem. Nada, da on uskoro dolazi, pokreće mnoge da promijene svoj život i da započnu novi život.

Mi bismo pod hitno trebali takve “Ivane”, vjerodostojne ljude koji nas mogu uzdrmati i u nama pokrenuti kajanje i pokoru. Mnogi današnji “proroci okoliša” opominju nas pred klimatskom katastrofom. Znakoviti su pomori životinja prije ulaska u novu 2011. godinu. Tisuće mrtvih ptica, riba, rakova, morskih zvijezda, jastoga i spužvi, lešinara, šišmiša.

Bez osobnog obraćenja ništa ne ide. Arški župnik u 19. stoljeću i pater Pio (umro 1968.) vodili su bezbrojne ljude prema njihovoj dubokoj unutrašnjoj životnoj promjeni, kao pred 2000 godina Ivan Krstitelj. Njihova propovijed, a još više oni kao primjer znali su uzdrmati ljude i pokrenuti ih na ispovijed. I mnogi su doživjeli radost novoga početka.

Iznenada Ivan Krstitelj otkriva da se među mnoštvom koje stoji pred njim nalazi i njegov rođak Isus. Što ti radiš ovdje? Ti ne pripadaš među ove siromašne grešnike koji dolaze k meni, da im se skine teret grijeha i da prime krštenje. “Ja bih morao biti kršten od tebe, a ti dolaziš k meni?”

Što je pokrenulo Isusa da je jednostavno stao u red, kao da bi i on bio jedan od njih a ne njihov otkupitelj? “Pusti samo”, kaže Isus Ivanu. Ima razloga za to, “jer samo tako možemo ispuniti pravednost, koju Bog traži”. Što znači taj Isusov odgovor? Pravedan u smislu Biblije je onaj koji čini volju Božju. Isus želi potpuno činiti što je volja njegova nebeskog Oca. On nas želi osloboditi okova zla. To je Isusov nalog. Stoga se svrstava među grešnike. On treba za sve nas uzeti i nositi teret grijeha. On je za nas primio Ivanovo krštenje. To bijaše volja Božja i nalog za njega. Stoga se otvara nebo nad Isusom, ljubljenim Sinom Božjim.

A danas? Isus još uvijek dolazi grešnicima. Ne onima koji vjeruju da nemaju grijeha i podbačaja. Ako smo spremni pokajati se i priznati (i opet se ispovijediti), Isus će biti među nama, sasvim blizu. I ako je Isus kod nas, tada se nebo otvara nad nama. I Bog nam kaže: “Ti si moje ljubljeno dijete!”

Fra Jozo Župić