G. Dubica, 11.10.2020.
Braćo i sestre!
Nakon čitanja za ovu nedjelju predviđenih tekstova iz Svetoga pisma, možemo sebi za razmišljanje izdvojiti neke posebno važne rečenice koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo poruku ovih tekstova.
Iz današnjeg prvog čitanja iz knjige proroka Izaije izdvojit ćemo ove rečenice koje govore o viziji koju ima prorok koji govori:
„da će Bog na kraju naše ljudske povijesti pripraviti veliku gozbu, da će biti prevladano sve ono što je dijelilo ljude i narode, da više neće biti nikakvih podjela, da će Bog uništiti smrt zauvijek i da će Bog otrti suzu sa svakog lica. I reći će se u taj dan: Ovo je Bog naš, u njega smo se uzdali, On nas je spasio.
Kličimo i radujmo se spasenju njegovu jer ruka Gospodnja počiva na ovoj gori“.
Iz današnjega Psalma izdvojite ćemo za razmišljanje ove riječi: „Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim On mi daje odmora; na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim On me upravlja… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom. Dobrota i milost pratit će mene u sve dane života moga.“.
U svome pismu /poslanici/ Filipljanima, koju je napisao vjernicima u Filipima, apostol Pavao im kaže:
„Znadem i obilovati, znadem i oskudijevati. Na sve sam i na svašta navikao; i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača. Lijepo je od vas što ste sa mnom podijelili moju nevolju“.
A u ulomku iz današnjega evanđelja sv. Matej kazuje opet jednu prispodobu – priču o kraljevstvu nebeskom koju je Isus ispričao svećeničkim glavarima i starješinama naroda. Prispodoba govori o gozbi koju je kralj /sam Bog/ priredio svome sinu /Isusu/ na koju su pozvani svi ljudi. Na slavlje su pozvani svi, nema povlaštenih jer „Bog nije pristran, nego je u svakom narodu njemu drag onaj koji se Boga boji i koji čini pravdu“. Za sve ljude na gozbi ima mjesta. Pozvani su svi ljudi – i dobri i zli.
Ipak, na kraju od svakog se uzvanika traži svadbeno ruho. Bog poziva sve, ali i čovjek treba učiniti svoje. Treba doći u svadbenom odijelu, u milosti, slobodan od zla i grijeha, u ljubavi s Bogom i ljudima. Ništa ne koristi čovjeku što je pripadnik neke religijske zajednice ili Crkve, što je primio neke sakramente, što je nekada molio i obavljao vjerske dužnosti, ako stvarno nije živio u skladu sa svojom vjerom, ako nije živio po savjesti, ako nije životom svjedočio Božje riječi i zapovijedi, ako svoju vjeru nije svjedočio u svojim susretima sa ljudima.
Današnje evanđelje, dakle, govori o jednoj svadbi koju priređuje kralj svome sinu. Kralj – očito je to Bog – priređuje svadbu, to jest susret svih ljudi s Isusom Kristom na gozbi. To je euharistija. Da se ostvari kraljevstvo Božje, to jest takva svadba na koju su pozvani i zli i dobri. A između toga događanja svadbe i pozivanja na nju, kad ljudi tek ulaze, odvijaju se sve drame. Onaj koji poziva na svadbu /Bog/, njemu je glavna briga da mu se napuni dvorana, da se ljudi nađu skupa i da to bude gozba za sve, za njega i za one koji su s njim. To je slika kraljevstva Božjega, gdje je zlo prevladano, a ljudi su se našli u nečemu što ih ispunja i što ih čini posve sretnim.
Jedan od glavnih problema ljudi bilo je poimanje /shvaćanje/ Boga kao nekog plemenskog /privatnog/ Boga i vjere kao vjere neke grupe, vjere moje zajednice, vjere moga naroda, vjere mojih ljudi itd.
Bog je Bog svih ljudi. Bog je Bog siromaha, onih koji nemaju spasenja. U biti nitko bez Boga nema spasenja. Svakome je najveća milost to da bude pozvan na tu gozbu u kraljevstvu Božjem. I oni koji su došli ne mogu bilo kako doći. Na gozbu se dolazi pripravljen za takvo slavlje, na gozbu priređenu i za zle i za dobre onako kako to Bog hoće. A gdje je ta granica između zloga i dobroga? Tko to određuje i da li je to tako zauvijek isto: ovaj je zao i proklet, ovaj dobar. Ili u nama ljudima ima uvijek i dobroga i zloga? Zato i počinje današnja sv. misa riječima: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, tko će opstati?“.
Ono što nama daje izlaz jest poziv. Kršćani će uvijek ponavljati: nitko to nije sam sebi izborio. Milost je što si rođen i što spoznaješ da si čuo Božji glas koji te vodi u kraljevstvo. A između poziva, između toga „krenuti“ i „doći“ , sav je naš život sažet. Na kraju se mora dogoditi svadba koja je priređena. Shvatimo da smo sve to svi mi i da tu nema razlike. Jer na kraju iz svih Isusovih prispodoba proizlazi: Najveći je siromah onaj kojemu ni Bog ne može pomoći, koji smatra da je on Boga nečim zadužio. Nitko nije Boga zadužio. On je za nas umro i do punine pokazao što znači za nekoga živjeti. Treba čovjek naučiti za nekoga živjeti. To je drugim riječima kazano: žrtva – to je euharistija, to je svadba, to je kraljevstvo nebesko.
Amen.