Poganka moli za svoj dio od ostatka

Braćo  sestre, danas slavimo 20. nedjelju kroz crkvenu godinu. Prije nekoliko nedjelja podsjetili smo se na Isusovo čudo umnažanja kruha za gladno mnoštvo i po euharistiji i sami smo postali dionici toga događaja. Čuli smo da su apostoli nakupili čak 12 košarica tog čudesnog kruha, koliko ga je preostalo. Prije svega to znači da nas Bog hrani obilno, ali i to da kod Isusa uvijek ima hrane za druge.

U današnjem evanđelju Isusu pristupa žena Kanaanka, nežidovka, poganka. I ona moli za svoj dio toga ostatka. Isus koristi tu prigodu da pokaže svoj stav prema nežidovima, tj. prema poganima. Mi, dakle, današnje evanđelje  možemo simbolično tumačiti kao nastavak Isusova čudesnog umnažanja kruha. „Gospodari“ su se nasitili i u liku žene Kanaanke dolaze oni koji su zadovoljni i ostacima od gospodareva obilja, poput psića što se hrane mrvicama ispod stola. Isus ne odbija Kanaanku, nego samo kuša njezinu vjeru, jer bez vjere ne može biti dionicom otajstva spasenja. Ova žena izašavši vikaše. To znači da je uporno, ponizno vapila za pomoć. Ona zove Isusa: Gospodine, Sine Davidov! A Gospodin nije samo pristojno oslovljavanje, nego vjera u židovskog proroka po kojem Bog čini izvanredne znakove i čudesa.

Ona naziva Isusa i Sinom Davidovim. Od Židova je morala čuti da je Sin Davidov naziv za Mesiju iz roda Daviidova. Time s vjernom dvanaestoricom Isusa smatra Mesijom i moli za pomoć bolesnoj kćeri. Kad Isus govori o poslanosti samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova, on zapravo želi naglasiti kako je spasenje najprije ponuđeno Židovima. Ovim riječima evanđelist daje opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prijelaz na djelovanje među poganima koje je započeo sam Isus prije svoje smrti i uskrsnuća. Razgovor o uzimanju kruha od djece i bacanje psićima, što grubo zvuči, nije dakle središte odlomka i zato ga ne treba shvaćati kao uvredu poganki. Isus ju je morao svojim pogledom ohrabrivati na nastavak razgovora. „Psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara“,  pogankino je priznanje da Židovi imaju prednost pred Isusom, ali i ponizna molba da ozdravi njezina kćer. Suočen s takvom vjerom, Isus je izrekao riječi: O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš! Time Isus priznaje požrtvovnu majčinsku ljubav moliteljice te i od nas traži da budemo otvoreni za dobrotu koju Bog sije i podržava u „strancima“

Braćo i sestre, kao vjernike riječ Božja danas nas poziva na otvorenost prema onima koji ne spadaju u našu Katoličku Crkvu, ali koji priznaju i ispovijedaju Boga Abrahamova. Poziva nas na otvorenost i prema onim ljudima koji svoju mnogobožačku religiju shvaćaju kao jednobožačku. Na koncu, i na otvorenost prema svim ljudima koji traže istinu vjere i Božjeg spasenja. Da, Bogu je sve moguće!  Potrebno mu je samo malo vjere, samo malo otvorenosti ljudskog srca i on može učiniti čuda.

Molimo i mi danas Gospodina za najveći dar – čvrstu vjeru, koja znači potpuno predanje u ruke Božje i povjerenje da on vodi moj život.

A ponizna vjera čini čuda!

I ne zaboravimo: Bog je nama, svojoj Crkvi, dao sva sredstva spasenja, ali on želi spasiti sve ljude. A pitanje je samo koliko sam ja onaj koji se trudi oko tog spasenja? Amen.