Mediji današnjice, kao i sav tehnološki napredak, imaju snažan utjecaj na život svakoga čovjeka i društva u cjelini. Svakodnevno nove tehnologije plijene osobitu pozornost djece i mladih, ali i odraslih. Štoviše, tehnologije velikim dijelom utječu pa čak i uvjetuju čovjekovu svakodnevnicu, jer su prisutne u radu, zabavi, kreativnosti, planiranju te u socijalizaciji i komunikacijama.

Crkva danas, svjesna svih izazova koji dolaze iz svijeta medija i tehnologije imajući na umu brojne blagodati ali i destruktivne sadržaje, utemeljila je ovaj Dan prema smjernicama iz Dekreta Drugog vatikanskog sabora „Inter mirifica“ o sredstvima društvenih komunikacija. Taj Dekret potpisao je papa Pavao VI., 4. prosinca 1963. U br. 18 toga Dekreta određuje se: „Da bi se djelotvornije jačao mnogoliki apostolat Crkve u sredstvima društvenog saobraćanja, neka se u svim biskupijama svijeta po sudu biskupa svake godine slavi dan kada će se vjernici podučiti o svom dijelu zadatka u toj stvari. Neka se pozovu da mole za tu stvar i dadu prilog u tu svrhu, koji će se potrošiti da se uzdržavaju i promiču ustanove i pothvati koje je Crkva u toj stvari poduzela već prema potrebama čitavog kršćanskog svijeta“.  Svrha je, dakle, proslave ovoga dana podučiti vjernike o ispravnom korištenju svijeta medija te ih pozvati da duhovno i materijalno pomognu razne crkvene projekte na tome području.

Prvi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija proslavljen je, 6. svibnja 1967. i od tada slavi se svake godine. Za taj dan Papa uvijek uputi svoju Poruku koja se redovito objavljuje, 24. siječnja, na spomendan sv. Franje Saleškoga, zaštitnika katoličkih novinara. Do sada je  objavljeno 51 okružno pismo, a svako je posvećeno nekoj posebnoj temi, ali uvijek povezanoj s tematikom medija. Papa Franjo, u ovogodišnjoj svojoj poruci pod naslovom: „Ne boj se, jer ja sam s vama” (Iz 43,5) poziva medije na „konstruktivnu komunikaciju koja odbacuje predrasude prema drugome i jača kulturu susreta, zahvaljujući kojoj možemo na stvarnost naučiti gledati s realizmom i povjerenjem.“

Poznato je da mediji, kao takvi, nisu ni loši ni dobri. Čovjek je taj koji ima mogućnost staviti ih u službu dobra, ali i u službu zla. Zato mediji mogu i trebaju biti blagoslov na slavu Božju i na dobro čovjeka. Međutim, mediji mogu biti i opasni ako ih čovjek stavlja u službu zla. Zato je kod korištenja medija pojedinac onaj koji donosi posljednju odluku, hoće li u njima koristiti ono što je dobro ili ono što je zlo. U svemu tome važnu ulogu ima vjera, ali i odgoj i naobrazba. Osobe koje djeluju u medijima, a stalo im je do istine i dobra koje prenose drugima, pravi su graditelji humanije sadašnjosti i budućnosti. Taj zadatak je veoma težak, ali nije nemoguć. Zato Papa izražava svoje uvjerenje „da je potrebno razbiti začarani krug zla tjeskobe i zaustaviti spiralu straha, koja je posljedica stalne usredotočenosti na ‘loše vijesti’ (ratovi, terorizam, skandali i svakovrsne ljudske pokvarenosti). Nipošto nije riječ o širenju dezinformacije u kojoj bi se zanemarila drama patnje, niti o upadanju u naivni optimizam koji zatvara oči pred sablazni zla. „Predlažem, naprotiv, – kaže Papa – da svi pokušamo nadvladati osjećaj nezadovoljstva i rezignacije koji katkad rađa bezvoljnošću, strahovima ili ostavlja dojam da se zlo ne može zaustaviti. Osim toga, u komunikacijskoj industriji, gdje vrijedi logika da dobra vijest ne prolazi na tržištu i stoga nije vijest, i gdje se od tragedije ljudske patnje i otajstva zla veoma lako pravi spektakl, uvijek vreba napast umrtvljenja savjesti ili zapadanja u očaj. Stoga želim  – potiče Papa – pružiti doprinos traženju otvorenog i stvaralačkog stila komunikacije koji zlu nikada ne priznaje glavnu ulogu, nego pokušava ukazati na moguća rješenja, poticanjem konstruktivnoga i odgovornoga pristupa od strane primateljâ“.

Kada se u Crkvi govori o medijima, kao što je to danas, uvijek valja naglasiti da se, prije svega i konačno, radi o dostojanstvu čovjeka. A to znači da se danas, i putem medija, čovjekovo dostojanstvo mora zaštititi, obraniti. Gdje? Svuda gdje čovjek biva ponižen, gdje mu se „lice razbija i uništava“  i time gazi i uzima dostojanstvo. Za obranu čovjekova dostojanstva potrebni su hrabri i odlučni djelatnici u medijima koji se neće prodavati „za Judine škude“. Potrebni su oni koji znaju da je bit slobode u odgovornosti; da odgovornost samo u slobodi može egzistirati; da je važnija kvaliteta od kvantitete. Potrebna je hrabrost za očuvanje dostojanstva; hrabrost za ljubav i istinu; hrabrost biti u službi čovjeka, a ne poigravati se s čovjekom. Osobe u medijima pozvani su biti u službi čovjeka. Njihovo služenje očituje se u prenošenju istine i dobra čovjeku današnjice te hrabrosti da budu neovisni i nepristrani. Moglo bi se reći da su potrebni čisti i dobri profesionalci koji će donositi objektivna izvješća, ali i davati osobne komentare vođeni temeljnim vrjednotama izgradnje mira i dobra.

Papa je uputio poziv da se ljudima našega doba ponude sadržaje koji će biti temeljeni na logici „dobre vijesti“. Za kršćane „dobra vijest“ je blagovijest, počevši od Blagovijest u pravom smislu te riječi: „Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ (Mk 1, 1). Tim riječima, naime, evanđelist Marko započinje svoje pripovijedanje, navještajem „dobre vijesti“ vezane uz Isusa, ali više od same informacija o Isusu, ta blagovijest je sâm Isus! U Kristu je Bog pokazao svoju solidarnost sa svakom čovjekovom situacijom, otkrivajući nam da nismo sami, jer imamo Oca koji nikada ne zaboravlja svoje djece. „Ne boj se, jer ja sam s tobom“ (Iz 43, 5) utješne su riječi Boga koji je uvijek uronjen u povijest svoga naroda. U njegovu ljubljenome Sinu, to Božje obećanje – „Ja sam s tobom – obuhvaća sve naše slabosti, čak dotle da umire istom smrću“, zaključuje Papa.

Ovakvo Papino razmišljanje upućuje nas na jasni poziv svakom kršćaninu koji glasi: Kršćanin u bilo kojoj situaciji ne smije rezignirati, predati se beznađu. Pozvan je uvijek iznova uključiti se u borbu za dobro i istinu i biti spreman: Sperare contra spem – Nadati se protiv svake nade! Zašto? Izvor naše nade je sam Bog koji nam je po svome Sinu, navjestitelju Božjega kraljevstva, dao prave „naočale“ – kako kaže Papa – „koje su potrebne da se vidi i prigrli logiku ljubavi koja umire i uskršava“ poput sjemena „koje svoju životnu snagu oslobađa tek kad padne u zemlju i umre (usp. Mk 4, 1-34)“.

Kršćani, dakle,  imaju obvezu ulaziti u medijski svijet, sudjelovati u njemu, biti bolji od svih. Istina, to se posebno odnosi na kršćane novinare. Dobar novinar, koji je kršćanin, mora biti dobar novinar, u službi istine i općega dobra, protiv svake diskriminacije i ranjavanja ili uništavanja ljudskoga dostojanstva.

Ovo je Dan kada Crkva želi pokazati svijetu da je spremna za aktivnu medijsku komunikaciju i pokazati svoju spremnost u odgoju svojih članova, ali i drugih, za pravilno i odgovorno korištenje svih sredstava društvenih komunikacija i tehnologija kao i za njihovo aktivno i hrabro uključivanje u ostvarivanju dobra preko tih istih sredstava. Uostalom: svaki čovjek je medij sam po sebi. Toga trebaju biti svjesni ponajprije kršćani koji se nazivaju po Uskrsnulom Gospodinu i Njega svjedoče u svijetu. Svaki čovjek može svjedočiti istinu ili ju prešutjeti, umiješati se ili pobjeći, govoriti ili šutjeti, žaliti se ili hrabro se suočiti sa stvarnošću.

Zato su prevažne Papine riječi: „Povjerenje u sjeme Božjeg Kraljevstva i u logiku Uskrsa treba oblikovati i naš način komuniciranja. To povjerenje nam omogućuje djelovati – na mnogostruke načine na koje se komunikacija danas odvija – s uvjerenjem da je moguće otkriti i istaknuti dobre vijesti prisutne u životnoj stvarnosti i na licu svake osobe“.

Danas, kao kršćani – vjernici želimo sebi posvijestiti da smo  Kristovi poslanici. On naš šalje u svijet, ne s knjigama i novinama u rukama ili naučenim frazama, već obećanjem koje ulijeva neizmjernu nadu: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,19). U toj istini kršćani žive u svijetu čvrsto vjerujući da „samo Istina oslobađa“ (Iv 8, 32). Ovo današnje razmišljanje želimo zaključiti riječima kojima Papa završava svoju poruku: „Onaj tko se, u vjeri, daje voditi Duhom Svetim postaje sposoban prepoznati kako je Bog prisutan i na djelu u svakom času našega života i povijesti te prepoznaje kako On, u dramatičnim prilikama ovoga svijeta, strpljivo plete tkanje povijesti spasenja. Nît kojom se tka tu svetu povijest je nada, a njezin tkalac nije nitko drugi doli Duh Sveti, Tješitelj. Nada je najponiznija od svih vrlina, jer ostaje skrivena u naborima života. Ipak, ona je nalik kvascu koji ukvasa čitavo tijesto. Mi je jačamo čitajući uvijek iznova Radosnu vijest, Evanđelje ‘pretiskano’ u mnogim izdanjima života svetaca, muškaraca i žena koji su postali slike Božje ljubavi u ovome svijetu. Duh Sveti nastavlja i danas usađivati u nas želju za Kraljevstvom zahvaljujući onima koji, crpeći nadahnuće iz Radosne vijesti usred dramatičnih događaja našeg doba, svijetle poput svjetionikâ u tami ovoga svijeta, obasjavajući put i otvarajući nove putove povjerenja i nade“.

Amen.