Veličina služenja

Mk 9,30-37

Kada govorimo o Isusovu Bogu, zbunjuje njegova ponizna nazočnost. Bog je sakrio vlastito božanstvo u krhkost ljudskog tijela i u “sablazan križa”. Bog je skriven u otajstvu ljubavi. To je unutarnja jezgra, srce kršćanske vjere. Nebo predstavlja svijet služenja, raspoloživosti, darivanja. Isusov Otac služi svim stvorenjima i to čini ponizno, neprimjetno, nježno, blago i uljudno.

Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj. Isus kao mjerilo za veličinu u životu savjetuje služenje. Isusov savjet nije u trendu. Taj savjet bivanja slugom danas napušta emancipirano, sekularno društvo i mnogi novi duhovno-religiozni pokreti. Osim toga, u današnjemu tehničkom mentalitetu, tržišnom gospodarstvu, o čemu se najčešće razgovara? Nisu li to razgovor o tome kako će netko zaraditi više novca, dobiti veću plaću, kako se probiti do većeg položaja, kako ostvariti veći uspjeh? Svuda oko nas vlada natjecateljski duh, borba oko prvih mjesta i častohleplje.

Isusov savjet zvuči pomalo naivno. Što je Isus zapravo htio reći? Najsigurniji put do Boga jest služenje drugima. Ono je sastavni dio duhovnoga života. Služenjem učimo da duhovni put polazi odozdo, od svakidašnjega života: od čovjeka se penjemo prema Bogu! Nema drugog načina služenja Bogu do služenja njegovim stvorenjima. Služenje omogućuje da ocijenimo dubinu vlastite ljudskosti, sućuti i razumijevanja. Uviđamo da je bratstvo i sestrinstvo zbilja, a ne pobožna teorija. Ne živimo samo za sebe, već i za druge i od drugih. Nijedan ljudski odnos ne može opstati ako ne postoji spremnost na međusobno služenje. Ako služimo misleći da naše djelovanje koristi ponajprije drugima, u velikoj smo zabludi. Služenje najveću korist donosi onome koji služi. Tko služi neopterećen željom za priznanjem, nalazi radost u sreći drugih ljudi. U njemu se rađa osjećaj da je njegov život uistinu vrijedan življenja.

“Prema Isusovoj poruci, naše završno ispunjenje neće biti nekakva izravna posljedica našega društvenog statusa, naših odličnosti, našega dobrog izgleda, naše elegantne odjeće, konjskih snaga automobilâ, primljenih nagrada, ili imanja što smo ga stekli za zemaljskog života. Naše znanje i visoki kvocijent inteligencije, naša naobrazba i priznanje za izvrsnost uzet će se, doduše, u obzir, ali samo u mjeri u kojoj su korišteni u služenju drugima, jer Isus je rekao da su najveći oni koji služe. Bit će uzdignuti jedino oni koji su, poput njega, iskazivali suosjećanje za potrebite”(Henry A. Garon, Kozmička mistika, str. 350.).

Isus uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: Tko god jedno ovako dijete primi u moje ime, mene prima. Dakle, služenje malenima, slabima, nezaštićenima, isto je što i služenje Isusu. Čime mogu služiti? Koji su moji talenti? Što je moje poslanje? Kako mogu pridonijeti općem dobru? Tko nesebično služi općem dobru, nadilazi svoju egocentričnost. Nestaje opsjednutost da se zauzmu prva mjesta, ili zavist prema onima koji prividno zauzimaju bolja mjesta. Spoznaja i sva moć pripadaju onome i samo onome koji se tako sakrije u poniznost i služenje da mu se ne može ni zahvaliti. Isus je imao povjerenja da kroči do kraja putem služeće Ljubavi. A mi? Služiti bez nagrade i bezuvjetno, vrhunac je shvaćanja Isusova učenja.