Samoodricanje i nasljedovanje križa
Ne zvuči li paradoksalno kad Isus govori svojim učenicima a time i nama: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga”?
Nije li naš sveopći životni stil upravo usmjeren na to, da učinimo nešto od svoga života? Ne govori li se uvijek o samoostvarenju? Ne poznajemo li svi mi ove dobre savjete koji glase: “Misli u najmanju ruku na samoga sebe, jer i drugi misle samo na sebe”. “Ako nećeš sam o sebi, neće nitko o tebi?”
Logika evanđelja protivi se davanju prednosti ovakvome cilju. Sve to može izgledati lijepo i ružičasto: ipak nema nikakvog samootkupljenja! Tko misli, da samoga sebe može spasiti, ide u zabludu. Neko vrijeme se moglo činiti, kao da bi netko mogao kupiti svoj život. Možda su ona ili on uspješni u zvanju, imaju dobar prihod, i sve to dobro klapa. Ipak je li to sve, ako mi samo sebi vjerujemo i gradimo na pijesku!
Isus bi htio upravo to pokazati svojim riječima: tko želi doći do sreće svoga života samo vlastitim snagama, taj konačno neće posjedovati, nego će još izgubiti, što ima. Tko naprotiv u svemu vjeruje u Boga,i radi Isusa svoju vlastitu korist stavlja u pozadinu, taj će upravo naći onaj pravi i blaženi život, koji je ovdje na zemlji u početku skriven, i traje u Božjoj slavi.
Isus Krist, Gospodin i učitelj, pokazuje svojim učenicima kraljevski put samoodricanja. Unutrašnja tajna ovoga puta je ljubav. Jer samo je ljubav sposobna, u punoj slobodi odreći se toga vlastitoga i predati se ljubljenoj osobi. Tko stvarno želi biti Isusov učenik, taj stupa u vezu sa snagom Božje ljubavi, koja nas čini sposobnima, da iziđemo iz sebe. Tako napuštamo sami sebe i nalazimo se nanovo u Bogu kao u onim ljudima kojima dokazujemo našu ljubav. Ništa nije izgubljeno od toga što darujemo Bogu. Sve naprotiv proigrava i gubi onaj, koji uvijek misli samo na sebe, i misli da može tako spasiti svoj život ili kako se to kaže svoju ovčicu dovesti na suho.
Upravo tim putem ljubavi i samoodricanja išao je sam Isus. Njegovi učenici – uključivši Petra – još su bili zaokupljeni u svome svijetu. Mislili su, da bi Mesija morao u svjetskom smislu učiniti karijeru i pokazati se moćnim kao veliki kralj ili vojskovođa. Isus ih poučava da ga kroz kratko vrijeme očekuje patnja i smrt na križu. Ljudski govoreći njihove nade će se izjaloviti. Ipak to nije konačno: on će treći dan ustati od mrtvih!
Za učenike je to bio dug i bolan proces učenja, da ove istine usvoje u svom životu. Bog je njih u pedagogiji ljubavi postupno uvodio u visoki ideal, kojeg je Isus naviještao. Oni su se najprije bojali križa a kasnije su ga zavoljeli. Najprije su se srdili i bježali od njega, kad je postalo ozbiljno. Uskrsli Krist ih je ponovno okupio i učinio ih živim kamenjem svoje Crkve.
Ne strašimo li se i mi pred Gospodinovim rječima? Sigurno, mi smo slabi i grješni. Ipak nam je dovoljna Božja milost, i tješi nas njegovo obećanje. Za svakoga od nas postoji dobar put na kojemu možemo slijediti Isusa Krista u predanju naše ljubavi. Mi smijemo ići s njime u povezanosti s našom nebeskom majkom Marijom, koju nam je Isus Krist darovao za majku sa svoga križa. Isto tako po Kristovoj milost imamo udjela na otkupljenju i zajedno sa svima svetima nalazimo vječnu radost kod Boga.
Fra Jozo Župić