Tema ‹zdravlje› sveprisutna je. Svakodnevno slušamo razne zdravstvene savjete. I političari u predizborno vrijeme obećavaju da će posebnu pozornost posvetiti zdravstvenoj politici. Farmaceutska industrija nastoji zadovoljiti ljudsku potrebu za zdravljem i ubire basnoslovne zarade. Na svakom koraku susrećemo ponude kojekakvih iscjelitelja. Što reći o svemu tome? Je li naše zdravlje najviše dobro kojemu sve treba podrediti? Je li spasenje koje je Isus donio samo “spas duše”? Evanđelist Marko ne piše Isusov životopis u modernom smislu riječi. On opisuje razne prizore iz Isusova života. Takav jedna prizor donosi u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus ozdravlja gluhoga mucavca. Isus je liječio bolesne. I njegovi učenici. I danas se događaju ozdravljenja. Postoje čudesa, neobjašnjiva iscjeljenja. Ali Isus nije sve ozdravio! To treba jasno reći. Mnogi koji su došli Isusu i slušali njegove propovijedi vratili su se kući sa svojim bolestima. Isus nije bio tek karizmatski iscjelitelj. Barem ne u smislu nekog ‹čudotvorca› koji redovito prima pacijente u svojoj ordinaciju. Ako je ozdravljao, tada to bijahu znakovi.

Tjelesno zdravlje nije preduvjet vjere u Božji spas. Niti je bolest dokaz da je netko od Boga odbačen ili kažnjen. Unatoč bolesti, vjera može ostati neuzdrmana. Nije Isus bez razloga nazvao blaženima upravo one koji osjećaju Božju nazočnost usred patnje, usred bolesti, usred progonstva i raznoraznih životnih protivština.

Naravno, ljudski je sebi i drugima zaželjeti tjelesno i duševno zdravlje. Zdravlje je veliko dobro. Razlog za zahvalnost. Toliki bi dali sve da mogu ozdraviti. ‹Zdrav prosjeka sretniji je od bolesna kralja!› – kaže se. Što će čovjeku sve, ako nema zdravlje?! No, zdravlje u evanđeoskom smislu više je od odsutnosti bolesti ili od toga da tijelo ‹dobro funkcionira› i da smo ‹u formi›. Zdravlje u evanđeoskom smislu znači ponajprije da je moj duh zdrav. Jer, postoje i ‹bolesti srca›: hladnoća, neosjetljivost, pobuna, sebična ljubav, volja za nadmoću, i slično. Ne obolijevaju samo tjelesni organi, već i misli, osjećaji, međuljudski odnosi.

I današnji je čovjek gluh i nijem, poput čovjeka o kojemu govori evanđelje. Gluh je! Zato što ne sluša Božji govor, Božju istinu, Božji glas. A ne čuje ni govor svoga bližnjega. Effata – Otvori se! Kaže nam Isus. U duhovnom smislu mnogi su kršćani ne samo gluhi, nego i nijemi. Ne govore ni s Bogom (molitva) ni s bližnjima (ljudski odnosi). Otvori se! – misli se na duhovno otvaranje ušiju i na otvaranje srca bližnjima.

Bolest je uvijek raskrižje. U bolesti tijelo postaje slabo i tada shvaćamo kako je slab oslonac u materiji. Mijenjamo način razmišljanja i stavljamo se u drugačiji odnos prema našem duhu. Bolest je prilika za duhovno buđenje i samilost. Ozdravljenje dolazi iznutra prema van, snagom Božjeg duha u nama. Čovjek bez Boga nije zdrav.