Nedjeljna misao  18. nedjelja, Preobraženje Gospodnje

Isus Krist je odrastao na sjeveru domovine, tamo je i dugo vremena propovijedao, no glavni grad i religijsko središte nalazili su se na jugu zemlje, kamo su mnogi išli o najvažnijem blagdanu Pashe kad je Božji sin osuđen od ljudi. Na pola puta, u plodnoj ravnici, uzdiže se brdo Tabor, na kojem se sučeljavaju zračne struje, česta je pojava magle, mjesto na koje je Isus svratio sa svojim učenicima, na molitvu i važnu pouku pred muku. Osim ljudskog lica kako se Isus prikazivao dosada, ovdje je očitovano božansko lice Krista. Isus je Krist, Božji sin, druga božanska osoba, lice Boga nebeskog oca.

Probudivši se iz dubokog sna često smo zbunjeni jer ne znamo što se događa, je li zbilja ono što smo sanjali i koliko je realno ono što nazivamo stvarnost. U molitvi se događa jednako tako da uđemo u drukčiju stvarnost, podignemo svoj duh u drugu dimenziju, živimo dublji život. Naviknuti smo da poput djece doživljavamo molitvu kao nešto propisano, određeno i standardizirano, no možemo je obavljati na više načina. Ona ne mora biti kanonizirana, jasno formulirana, čak niti ni izgovorena. Osim glasne, recitirajuće ili pjevajuće molitve, razgovor s Bogom može i treba biti spontan kao što komuniciramo s drugom osobom, dragim bićem, prijateljem. Molitva je i misaona aktivnost, razmatranje neke istine, događaja, mašta o susretu s nekim za kim žudimo, tj. meditacija.

Molitva ih je fascinirala, poučila i preobrazila. Dogodila se kad su se izdvojili iz mnoštva, osamili. Molitva je duševni proces u kojem spoznajemo sebe, svoje mjesto u svijetu, i svakoj stvari dajemo pravu vrijednost. U molitvi vidimo sebe objektivno onako kako nas vidi Bog, posvješćujemo sebi da nismo središte kozmosa, distanciramo se od nevažnih stvari. Kroz kontakt s Bogom štitimo sebe od oholog samouzdizanja, uz Božju pomoć spoznajemo što nam doista treba. Čovjek je sposoban proizvesti znatno više nego što mu je potrebno, ako je ispravno orjentiran, uravnotežen, ako njegovim bićem ne ovladaju zle sile.

Obzirom na mjesto molitvu možemo obavljati: u crkvi, kapeli, groblju, kući, prirodi i svakoj drugoj lokaciji gdje se zateknemo. Molitvena vremena su: advent, korizma, božićno i uskrsno vrijeme, obično vrijeme kroz godinu i svetkovine. Molitvene geste su: klečanje, klanjanje, stajanje. Moliti se možemo sjedeći, putujući, raširenih ili sklopljenih ruku, zatvorenih ili otvorenih očiju. Najpoznatija molitvena gesta jest znak križa što ga pravimo na svom tijelu. Molitvene prigode su: krštenje, pričest, vjenčanje, radost, žalost ili osjećaj iščekivanja. Molimo za žive ili mrtve osobe, za sebe ili druge ljude, izravno Bogu ili posredstvom svetih likova. Molimo u grupi ili pojedinačno, službenu ili spontanu molitvu, pjevajući, recitirajući, glasno ili tiho.