Karakterističnost vlasti je prekriti, sakriti. Prekrivajući, skrivajući istinu iskrivljuju pogled na Božje lice. No, Isus poziva da ih se ne bojimo jer će navještaj njegove poruke otkriti pravo Očevo lice i time razotkriti njihove spletke i zamke. Evanđelje potiče Isusove sljedbenike da se ne plaše navijestiti Božju istinu. Što je strah? Treba li se njega riješiti? Treba li ga zatomljavati u sebi? Psiholozi će reći da je strah praiskonski osjećaj koji čovjeka štiti. Jer, kad se čovjek ne bi bojao, lako bi mogao nastradati. I tako mi hodimo kroz ovaj život ispunjeni strahom i nadom, radošću i tjeskobom. Međutim, mogli bismo se upitati, zar Kristovo spasenje ne pobjeđuje strah?

Pogledajmo. Prorok Jeremija, neshvaćen i odbacivan jadikuje: “Svi koji mi bijahu prijatelji, čekahu moj pad”. I to je sudbina svih proroka. Bili su i neshvaćeni i nepriznati i proganjani, tako da će Isus Židovima kasnije spočitnuti: “Kojega od proroka ne progoniše oci vaši?” Tako je bilo i s Isusom, tako su prišli i apostoli kao i njihovi učenici, sve do kardinala Stepinca i do današnjeg dana. Međutim, što nam o tome svemu govori današnja Božja riječ? Evo prvo proroka Jeremije: “Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati”. A onda, današnje evanđelje. Veli Isus: “Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti!” Zašto se čovjek ne bi trebao bojati ljudi, tj. onoga što ga u životu može zadesiti? Isus dalje tumači: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.”

Evo, Isus nas podsjeća da se smisao našeg života ne iscrpljuje u ovozemnim probicima. Jer “prolazi ovaj svijet i slava njegova”. Naime, čovjek koji se podvrgava samo zakonima ovoga svijeta doživljava u sebi veliku prazninu, jer sav svijet ne može ispuniti ljudske duše. A kad čovjek teži za onim vječnim vrednotama kao što su vjernost, ljubav, pravednost, susretljivost, praštanje, milosrđe, dobrota; onda već sada u svom životu osjeća staloženost, mir i duboku radost. Zato nas Isus tješi: “Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. Vama su i vlasi na glavi izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste od mnogo vrabaca.”

I sad dolazimo do onog osnovnog. Strah nam je svima prirođen. On je duboko ljudski. Razumljivo je da se u čovjeku javljaju i dvojbe i sumnje i nesigurnosti. Ima trenutaka kada čovjeka može zahvatiti prava tjeskoba, baš kao ono Isusa u Maslinskom vrtu. Međutim, duboko u nama jest svijest o našem izabranju, svijet i sigurnost Kristova spasenja i Božje ljubavi prema nama. Nismo sami. U nama je snaga Duha Svetoga, spasenje Isusa Krista i sva ljubav nebeskog Oca. I to nas onda nosi i drži. Isus jamči svojim učenicima da ih, iako se tako čini, progonitelji neće pobijediti jer Otac uvijek staje na stranu slabih, posljednjih.

Ovom slikom Isus umiruje svoje učenike pred progonima. Ocu ništa ne promiče od svega što se događa; čak niti ta stvorenja smatrana najbeznačajnijim od svega stvorenog; ukoliko se on za njih brine, koliko li će se više brinuti za svoje sinove. Posljednji poziv učenicima da se ne boje sažima dva prijašnja i temelji se na potpunom povjerenju u Onoga koji nije ravnodušan na situacije u kojima ljudi žive nego ih bolje poznaje od njih samih. Isus je pozvao svoje učenike da budu „svjetlo svijeta“ (Mt 5,14). Pristajanje uz Isusa i njegovu poruku ima za posljedicu novo ponašanje prema ljudima koje ne može biti prikriveno nego mora postati vidljivo i očito.