Pojam licemjerja ima nekoliko sinonima: dvoličnost, prijetvornost, farizejština, nedosljednost… Svi oni ukazuju na sadržaj onog na što se ovaj porok odnosi. Radi se o neprihvatljivoj ljudskoj karakternoj osobini u kojoj sebe pokazujem drugačijim nego što stvarno jesmo. U tom smislu te uzevši općenito ‘licemjerje je prikrivanje svog karaktera’ koje za učinak ima ‘lažno pokazivanje vrlina’ (B. Klaić).

Dvije naizgled jednostavne i kratke definicije odn. određenjā ovog poroka na izvrstan način ukazuju na njegovu bît te time sadržajno pokrivaju sve spomenute sinonime. Prva se tiče namjere u kojoj se pod svaku cijenu nastoji skriti vlastiti karakter. Ako dublje promotrimo, prva definicija ukazuje na općeljudsku potrebu ne-do-kraja očitovanja vlastitih osobina. Međutim, legitimno pitanje koje ovdje možemo postaviti glasi: što je u tome loše, ako svoj karakter u pojedinim slučajeva prikrijemo, ne-do-kraja očitujemo? Ništa, glasio bi razuman odgovor! Jer, proroci poput lijenosti, neistinoljubivosti, zavisti…, tiču se najintimnijeg dijela ljudske duše, koje osoba ne otkriva olako, gdje je sama sa sobom te ih povjerava samo najbliskijim osobama. Vjernik to čini u ispovijedi. Ovo dopušteno ‘prikrivanje’, koje stoji nasuprot licemjernom, predstavlja dakle, razboritu i ponekad nužnu suzdržanost, ne govoriti svakome i sve o svojoj naravi. Konačno to nismo niti dužni. Problem nastaje upravo tada, kada se ova razborita i legitimna suzdržanost ne doživljava kao vlastito, unutarnje priznaje (ovdje možemo uzeti primjer stida), koje za cilj ima osobnu promjenu i napredak, već ono prijelazi u himbu odn. hinjenje vrijednosti. Dakle, u licemjerju osoba skrivajući vlastiti porok, samo se naizgled zalaže za vrlinu tj. hini vrijednost da bi stvorila pozitivnu sliku o sebi dok je u pozadini ‘praznina’ i moralna degradacija. Zbog toga upravo prva definicija licemjerja ima svoje značenjsko upotpunjenje tek u drugoj. Tako, s obzirom na iznesene definicije te nakon ovih uvodnih dijelova, licemjerje možemo promotriti kroz nekoliko temeljnih područja. Mi smo ih odabrali tri: moralno, psihološko i teološko.

S obzirom na prvo vrijedi sljedeće: Licemjerje odn. dvoličnost je nemoralno stanje ponajprije zbog toga što počiva na laži i time prijevari: djela koja netko provodi u svakodnevnom životu, ne prate stavove koje (javno) izriče i zastupa. Odnosno i s druge strane, puko (‘izvanjsko’) obdržavanje običajno-religijskih propisa, ima za cilj isključivo ‘vanjski’ karakter tj. umjetno stvaranje slike o sebi pred drugima. Ovakvoj vrsti licemjera su posebno sklone osobe u religijskim institucijama, bilo obnašatelji službi, bilo sami vjernici. Zanimljivo, ova svojevrsna shizoidnost, za posljedicu ima to da redovito biva razotkrivena, a da dotični/a često niti sam nije svjestan/a. Dovoljno je samo da nekoga dublje upoznamo, s njim se družimo i samo po sebi postane jasno tko ili kakav je dotični/a. U tom smislu ovdje se na izvrstan način potvrđuje staro filozofsko načelo, da agere sequitur esse, tj. djelovanje slijedi bîti. Time se želi reći, da nešto ili nekog spoznajemo (tek) po tome kako se on očituje u svojoj fenomenalnosti tj. djelovanju. Kamen s očituje u svojoj djelatnosti po tome što jest, biva na nekom mjestu, životinja po tome gdje i kako živi tj. djeluje (krikovi, ponašanje, itd…), čovjek u konačnici po onome kakvim se očituje u redovitim, svakodnevnim i spontanim situacijama. Od spontanosti se ne može pobjeći. U nju smo uronjeni i koliko god u svakodnevici hinili pamet, zdravlje, blagostanje, a da tomu nije tako, ona (spontanost) upravo servira ono najdublje i najiskrenije iz nas. Isto je i s ljudskom dobrotom tj. vrlinom. Ona se u konačnici ne može hiniti tj. glumiti. Tako se primjerice dobrota ne može tek ‘odraditi’, već je nužno da postane dio pojedinca. Jer ne postaje se dobrim tek izvršavanjem dobrih djela, nego izvršavanje mora istovremeno pratiti dobra nakana, stav biti dobar. Poanta je, dakle, da se osoba s dobrotom, vrlinom, vrijednošću… suživi. Izostankom ovog suživljavanja, nastupa licemjerje.

Osim nemoralnog, licemjerje sadrži u sebi i psihološki aspekt. O čemu se radi? Općenito gledajući, psihologija kao znanost proučava čovjekov duševni život odn. sve što je uz njega vezano: osjećaji, nagnuća, sklonosti, podsvijest itd… U tom smislu nije teško zamijetiti kako se licemjerje može uvući u sve pore čovjekova duševnog života. Što mu se čovjek učestalije i lakše predaje, tim jače mu podvrgava svoje osjećaje i nagnuća. Nije teško odgonetnuti da licemjerje redovito ‘povlači’ osjećaje poput nepovjerenja, kivnosti, sumnjičavosti, zavisti itd… Kada pak ovi osjećaji nadvladaju, kao što je to slučaj kod licemjera, tada je osoba nesposobna uspostaviti iskrene i nepatvorene odnose, ponajprije prema samoj sebi, potom prema drugima te konačno prema samom Bogu. Tako, ‘zadovoljstvo’ je kod licemjerja, kao i u svakom poroku, kratkotrajno i plitko te se redovito vraća kao bumerang. Stoga, ne treba biti osobito mudar da ne bi smo mogli ustvrditi da osobu-licemjerja u konačnici kažnjava njegovo vlastito licemjerstvo gurajući ga u ponor osjećaja poput zavisti i nepovjerenja te time ujedno osude i neprihvaćanja od strane drugih. Konačno, osoba-licemjer redovito postaje mrska samoj sebi, upravo zbog spomenutih osjećaja koje u sebi njeguje.

Psihološki aspekt odn. uzrok licemjerja možemo promotriti i u neuravnoteženoj potrebi sviđanja pred drugima. Zasigurno, ova se neuravnotežena potreba za sviđanjem ne može poistovjetiti sa (psihološki) zdravom potrebom za poštovanjem i reputacijom u društvenoj okolini. Štoviše, ovo potonje je svojevrsno pravo koje je svakom zagarantirano. Najpoznatiji izričaj ovog prava sadržan je u pravu na dobar glas. Pravo na dobar glas, međutim, vrlo se lako može prometnuti u licemjerje. Ova neuravnotežena potreba za sviđanjem pred drugima, redovito započinje u djetinjstvu i nastavlja se u zrelijoj dobi, poglavito u institucijama u kojima osoba djeluje tj. radi. Ono što osobito prati ovaj vid licemjerja jest porok slavo- i častohleplja. Svoje djelovanje tj. zalaganje i rad osoba podvrgava isključivo želji za postizanjem slave, odn. časti te potom i vlasti. Ponovno se, dakle, radi o tome da se dobro ne čini radi njega samog, već radi nekog drugog krajnjeg cilja (časti, vlasti itd…) do kojeg se pod svaku cijenu nastoji doći. Slično kao i kod razmatranja moralnog aspekta licemjerja i ovdje se može uočiti kako se ova vrsta licemjerja posebno može uvući u religijski život te politiku i institucije općenito. Stoga ne treba ići dalje od evanđeljā i Isusova čestog ukazivanja na ovaj porok posebice prema onima koji su bili vrlo blizu hramu i vjeri. Slično ističe i sam papa Franjo u svojem pontifikatu, naglašavajući pri tome pojam iskrenosti u odnosu vjernika prema Bogu, kao i vjernika međusobno.

Time dolazimo i do zadnjeg aspekta licemjerja kojeg kratko želimo promotriti kroz teološku perspektivu. Zasigurno, teološku smo perspektivu odškrinuli moralnim te psihološkom razmatranjem licemjerja, međutim ovdje ju želimo dodatno osvijetliti. Konstatirajmo vrlo jasno: licemjerje je suprotno Bogu i božanskom, kao uostalom i svaki porok, grijeh. Pojam božanski ovdje namjerno ističemo jer ga uzimamo kao danost koju svaka osoba u sebi nosi odn. na kojoj participira. Sasvim konkretno i s obzirom na licemjere: svatko se našao u situaciji da je u pogledu licemjerja tj. hinjenja dobra, pred izborom prepustiti se ovom poroku jer ‘to eto čini većina’, ‘protiv toga se ionako ne može’ itd… ili smo pak s druge strane taj proces u sebi zaustavljali dopuštajući upravo božanskoj perspektivi da nadvlada odn. dođe do izražaja. Primjera je ovog, naizgled bezazlenog ali odlučnog odabira mnoštvo: situacije u kojima u djeliću sekunde odlučujemo biti iskreni te primjerice neko dobro djelo, kvalitetno odrađen posao itd…, ne pripisujemo sebi već onomu tko ga je zaista učinio, bez obzira ako smo u njemu imali i malen udio. U slučaju potonjeg nutarnje zadovoljstvo je neusporedivo veće nego li u suprotnom slučaju, kada smo pak bili tek ‘obijeljeni grobovi’ te zbog toga u konačnici sami sebi mrski. Jer ne zaboravimo, suprotnost božanskom jest ono dijabolično. Teološki promatrano licemjerje u sebi ima dijabolički karakter upravo zbog toga što licemjer sebe ne drži grešnikom, već onim koji gdjekad pogriješi te Bogu ne preostaje drugo nego mu (uvijek) oprostiti, jer on eto ionako ispunja propise i norme. Taj stav proizlazi posebno zbog uspoređivanja s drugima, što ističe upravo Isus kada opisuje grešnika i carinika u hramu.

U tom smislu te kao potvrda razmatranja kojeg učinismo, izvrsnim se pokazuje definicija licemjerja Françoisa Fenelona, francuskog nadbiskupa, teologa i poete iz 17. st-a koji veli: ‘Licemjerni se ne zadovoljavaju da budu zli kao nevjernici, oni žele da ih se smatra dobrima i po lažnoj kreposti čine pravu krepost nevjerodostojnom’.

Stoga, upravo nam se u situacijama odustajanja od licemjerja tj. onog dijaboličnog očituje božansko u svoj njegovoj punini. To božansko prepoznatljivo je u konačnici u činjenici savjesti jer je ona teološki govoreći ‘glas Božji u nama’. Dopustimo stoga tom Glasu da neprestano raspiruje žar koja će tinjati i pomagati nam da u svakodnevici izabiremo uži put iskrenosti i dobrote nasuprot licemjerju i poročnosti.

Piše: Stjepan Radić