Mt 22,34‑40; Mk 12,28‑34; Lk 10,25‑28

U životu često postavljamo pitanje o tomu što je bitno da bi život imao smisao i da bi čovjek u životu bio sretan. Ljudsko iskustvo nam pokazuje da imati ne znači automatski i biti sretan. Štoviše, moglo bi se reći da oni koji previše imaju često su najnesretniji ljudi. Ni sama vlast ne usrećuje ljude bez obzira koliko ljudi željeli vlast. Ljudi na vlasti su stalno u strahu da ih netko ne zbaci ili čak ubije. Ni ljudi s titulama ne moraju biti sretni, jer njihove titule nisu nipošto jamstvo sreće. Pa u čemu se sastoji čovjekova sreća i smisao? Što o tomu kaže Biblija?

Slična pitanja bila su postavljena i Isusu. Da li održavanje brojnih zapovijedi u SZ znači uistinu smisao života i čovjekovu sreću? A tih zapovijedi bilo je uistinu mnogo. Računa se da ih je bilo nekoliko preko šest stotina. Tko je mogao sve te zapovijedi i naučiti a kamoli održavati? Te su zapovijedi činile ljude nesretnim, jer su se o njima zaplitali. Zbog toga je bilo opravdano pitanje Isusu: Koja je zapovijed najveća od svih? Drugačije rečeno: Što bi čovjek trebao raditi da bude sretan? Što je prema Božjem gledanju smisao čovjekova života? Stari zavjet je bio dao Dekalog (Deset Božjih zapovijedi) kao osnovno mjerilo ponašanja kako čovjeka pojedinca tako i naroda u cjelini. Dekalog ima dva središta: Bog i čovjek. Tako se prve tri zapovijedi odnose na Boga: na priznavanje i poštivanje Boga. Drugih sedam zapovijedi odnosi se na ljude i stvari kojima se čovjek služi. Polovica zapovijedi izražena je negativno; ističe ono što čovjek ne bi trebao i smio činiti, a ostavlja otvorenim ono što bi čovjek trebao činiti. U kontekstu Dekaloga Isus daje odgovor na postavljeno pitanje. Stotine zapovijedi i cijeli Dekalog Isus sažima u jednu jedinu zapovijed koja glasi: Ljubi Boga svim srcem svojim, svim, umom svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, a bližnjega kao sebe samoga. O ovoj zapovijedi koja ima dva dijela ovise i Zakon i Proroci, ovisi i čovjekova sreća i smisao – gledano s Božje strane. Što znači ta zapovijed tako bitna i tako važna? Ponajprije odnos prema Bogu, stvarnosti i čovjeku Isus stavlja na osobnu razinu što se izražava imperativom glagola ljubiti. Ljubiti označava nešto što je duboko osobno, što je povezano štoviše sa samim središtem čovjekova bića. Čovjekov odnos prema Bogu i prema ljudima treba se zasnivati na osobnoj razini čovjekove unutarnjosti. Ni Bog ni čovjek ne bi smjeli postati predmeti nego su oni osobe koji zaslužuju osobni stav prema sebi. Štoviše, i Bog i ljudi zahtijevaju emocionalni odnos što uključuje osobnu odluku. Potom se određuje taj osobni odnos prema Bogu. Taj odnos treba obuhvaćati cijeloga čovjeka: njegov um i srce, njegovu dušu i svu snagu. Zapravo veli se da je čovjek povezan s Bogom samo preko središta svoga bića, jer su u taj odnos uključene čovjekove najvažnije moći. Čovjek s Bogom komunicira preko središta svoga bića, on je s njime na taj način povezan. Njegovi korijeni jesu u Bogu. Kad god čovjek zanemari tu činjenicu, osakaćuje svoje biće, a to znači da ne može u potpunosti ostvariti smisao života i ljudsku sreću. a prema drugome nije Bog nego ja sam. Svaki čovjek voli svoje biće i Isus to ne niječe niti dovodi u pitanje. On tu činjenicu prihvaća i postavlja kao kriterij odnosa prema drugome. Čovjek treba voljeti drugoga kao i sebe, štoviše čovjek treba to svojom praksom i životnim stavom i izraziti. Takav stav podsjeća na Isusovo zlatno pravilo ponašanja: Ne učini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi! Ili izraženo pozitivno: Učini drugome ono što želiš da drugi učini tebi! I ovdje je u središtu kao mjerilo i kriterij ponašanja stavljeno vlastito ja. Ne može biti dvostrukog kriterija u odnosu prema sebi i prema dugome. Sebi štošta mogu dopustiti, a što ne bih nipošto dopustio drugome: u braku, u odnosima jedan prema drugome, u životnom ponašanju. Ali tko je to moj bližnji? Sam Isus je objasnio tko je bližnji u usporedbi o milosrdnom Samarijancu. Tko je bio bližnji onome čovjeku koji je zapao među razbojnike i bio opljačkan i izranjen: svećenik, levit, ili stranac Samarijanac? Odgovor nije ovisio ni o vjeri, ni o naciji nego o odnosu čovjeka prema čovjeku koji se nalazio u nevolji. Isus želi reći da je moj bližnji uvijek čovjek koji se nalazi u nevolji i koji treba moju pomoć. To je veoma važna činjenica i prema toj činjenici postupao je i Isus, a i uopće Bog u Bibliji. Potrebno je vidjeti usporedbu o izgubljenom sinu, ženi preljubnici, cariniku Zakeju… Isus je došao grešnicima, a ne pravednicima. Bolesni trebaju liječnika a ne zdravi. Iz takvih stavova Biblije proizašli bi i naši stavovi u životu. Tko je moj bliži i kome sam ja bliži? Ne onaj koji mi bliže stoji: makar on bio brat po krvi ili rodu, nego onaj koji treba moju pomoć. Npr. U jednoj obitelji roditeljima bi trebalo biti najbliže ono dijete koje je najzločestije, jer najviše treba njihovu pažnju i ljubav, jer samo ljubav spašava čovjeka. U jednoj zajednici najviše pažnje trebalo bi pokazati onima koji su socijalno najugroženiji. U jednoj župi svećenik bi najviše pažnje trebao pokazati ne onim najboljim vjernicima nego onima s ruba župne zajednice, jer oni najviše trebaju njegovu pomoć. Crkva bi najviše pažnje trebala posvećivati nevjernicima, jer njima bi vjerojatno najviše trebala pomoć Crkve. Svi se mi ne bismo trebali družiti samo s onim čistim i dobrim ljudima nego bismo trebali nastojati biti blizu i onim ljudima koji nisu istoga mišljenja kao mi a niti u društvu stoje visoko. I sam Isus ističe kako će kriterij ulaska u Božje kraljevstvo biti upravo ovaj kojeg smo ovdje spomenuli. Neće ući onaj koji mu govori Gospodine, Gospodine! Opravdavajući to činjenicom što su s njime jeli i pili. Kriterij će biti posve drugačiji. “Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me, bijah u tamnici i dođoste k meni. Tada će mu reći pravednici: Gospodine kad te to vidjesmo gladna i dadosmo ti jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti? Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo tebi?” A Isus će im odgovoriti: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće.” (Mt 25,34‑40).Iz ovoga je vidljivo kako je Isus svoje propovijedanje uistinu sažeo u ovu važnu zapovijed i kako su kršćani prepoznatljivi samo po tome koliko vrše ovu Isusovu zapovijed i oporuku. Augustin je dobro shvatio tu zapovijed i preoblikovao ju je na svoj način: Ljubi i radi što hoćeš!

Piše: fra Božo Lujić