Jeste li se ikada pitali zašto se prvenstveno stariji ljudi rado vraćaju u zavičaj gdje su rođeni? Čak iz dalekih zemalja ili s drugih kontinenata gdje su proveli gotovo cijeli život pred samu smrt dolaze privesti svoj život svršetku upravo u kraju gdje su rođeni i gdje su ugledali svjetlo života. Razlog tomu je ne samo površinski: žal za zavičajem kao životnim prostorom, nego je posrijedi znatno dublji i dalekosežniji, rekli bismo teološke naravi – težnja za povratkom u prostor vlastitoga početka.

U biblijskim izvještajima o stvaranju stoji da je Bog stvorio čovjeka od zemlje i da mu je dao dah života. Ta se činjenica olako i bez puno razmišljanja prihvaća, a da se dublje i ne pita što bi ona trebala egzistencijalno značiti za čovjeka pojedinca. Teološki se izriče da je Bog doista stvorio čovjeka od zemlje, ali ne od bilo koje apstraktne i neodređene, nego upravo od one gdje se čovjek rodio. Dio te zemlje, dio tog prostora kao osobnoga određenja pojedinac nosi u sebi kao sastavni dio vlastitoga bića s kojim je nerastavljivo povezan, koji čini dio njegova bića i predstavlja sastavni dio njegove duše. Zato ljudi posvuda vole svoj kraj jer on je dio njih i oni su dio njega, kao što je duša dio čovjeka i kao što čovjek nosi svoju dušu u sebi. Zavičaj živi s dušom i duša oživljava sjećanje na zavičaj.

Mnogi su ljudi u ovome ratu u mnogovrsnom pogledu izgubili zavičaj. Jednostavno su nasilno istrgnuti s prostora i sa zemlje od koje su stvoreni i prisiljeni otići živjeti drugdje, ali je u njima ostao još uvijek živ zavičaj duše kojega su ponijeli sa sobom kao sastavni dio vlastitoga bića. Međutim, taj zavičaj nije više samo komad zemlje i prostora pod suncem, dio mladosti i sreće. Zavičaj je sada postao znatno više i dublje: on je sjećanje koje izaziva bol i žal, on je običaji koje čovjek nosi sa sobom, on je mentalitet kao način života i razmišljanja – kao mentalni sklop, on je srce kojim se osjeća drugoga ali i sama sebe, on je svojevrsna uljudba kao sustav vrijednosti, on je vjera kao odnos prema Vertikali ali i prema drugima, on je postao čovjekovo uporište smješteno duboko u njegovoj duši. Zbog tih razloga protjerani i iseljeni ljudi teško zaboravljaju svoj zavičaj, bez obzira gdje živjeli i koliko dugo negdje živjeli, jer on živi u njima i oni ga nose u sebi kao neizbrisivi dio vlastitoga bića.

U ovome poslijeratnom vremenu cijela je jedna generacija, stvorena na određenome prostoru zemlje, s tog je prostora bila prisilno protjerana, ali ipak ona i dalje živi od njega i u njemu makar da je daleko od njega – i pati zbog njega. Te spoznaje pridonose da se lakše može razumjeti ljude koji vole svoj kraj, pa makar u njemu i ne živjeli, da ga pomažu u nevoljama i katastrofama, da su često spremni uložiti dio negdje drugdje stečenoga, samo da bi se na izvjestan način odužili svome rodnome kraju i pokazali da ih još uvijek vežu osjećaji ljubavi i privrženosti tome kraju, zapravo da dokažu kako su ostali vjerni osjećajima svoje duše i kako je nisu zauvijek zaboravili i izdali.

No može se dogoditi ipak da ljudi ne samo budu istjerani s prostora gdje su rođeni i prognani, sa zemlje od koje su stvoreni, nego da se u njima – što je još najgore – pokušava iz bilo kojih razloga ubiti ljubav prema vlastitome kraju, učiniti da im vlastiti rodni kraj omrzne, da ga se stide i zaboravljaju. To je drugi stupanj uništavanja: da se iščaši ljudsko biće, da se izbrišu i unište njegovi korijeni. Ubijanje zavičaja u samim ljudima stoga je puno veći zločin od onoga što se dogodio njihovim fizičkim uklanjanjem sa zavičajnog prostora. Jer ubijanje zavičaja duše znači učiniti da čovjek konačno izgubi onaj najplemenitiji dio svoje osobe, da onečisti i zamrzi svoju dušu, da zapravo uporno bježi od samoga sebe u bespuće ničega, da bude bez korijena i bez sjećanja, da bude rijeka koja nema svoga izvora.

A upravo se to poslije rata dogodilo mnogima koje poznajem. Na početku rata bili su spremni žrtvovati sve, čak i vlastiti život, za svoj kraj, za njegovu obranu, ali kasnije su im neki na razne načine i s različitih razloga učinili da im omrzne njihov kraj, da jednostavno ne idu tamo, da ne žele čuti što se tamo događa, jednostavno: postali su bića što žele u sjećanju svoje duše zaboraviti svoju prošlost, svoju mladost, svoje korijene. U takvima je na žalost ubijena duša, postali su ljudi ulomci koji niti se mogu vratiti u svoj kraj, a niti mogu naći mira u novome životnome prostoru. Postali su tragičari u vlastitome biću. Zemlja od koje su stvoreni vuče ih natrag u mjesto i prostor rođenja, ali ishlapjela ljubav prema rodnome kraju čini ih bezosjećajnima te konkretno ništa ne poduzimaju, blokira im sjećanje, onemogućuje bilo kakve pozitivne osjećaje i u konačnici čini ih nesretnim ljudima.

Zbog toga mnogi danas, rastrgani između rodnoga kraja i onoga novoga gdje žive, sve teže podnose napetost ponajprije u vlastitome biću, u vlastitome srcu i u vlastitoj duši. Mnogi na žalost ne mogu izaći na kraj s tom napetošću i podliježu raznim bolestima koje ih prerano vode u smrt ili im onemogućuju da doista ljudski i sretno žive. Mnogi su nesretni i frustrirani, mnogi žive između onoga tamo i ovoga ovdje, a mnogi i ne znaju zapravo gdje su i gdje bi željeli biti.

Možda se na kraju kao od liječnika može očekivati neki učinkovit recept koji bi vam netko mogao dati za prevladavanje takvoga stanja, ali tog recepta kao globalnoga i univerzalnoga rješenja jednostavno nema. Na svakom je pojedincu velika zadaća od koje ne može pobjeći da čuje glas svoje duše, da čuje glas svoje savjesti, da osjeti glas svoga srca ali i svoga razuma i donese odluku koja će biti njegova. Ono što bi ipak trebalo reći kao poziv i poticaj svima: Ne dajte da vam ubiju ljubav prema rodnome kraju, ne dajte da vam otmu zemlju od koje ste stvoreni, nemojte dopustiti da vam ukradu dušu. Jer što je čovjek bez duše? Takav je mrtav, iako još živi.

Trebalo bi ipak buditi svijest da se čovjeku ne smije oduzeti temeljno ljudsko pravo na zavičaj kao komad ne samo zemlje nego i kao prostor neba, da mu se ne smije ubijati duša, da mu se ne smije iz srca čupati ljubav prema rodnome kraju. Zapravo ne bi se smjelo dopustiti da ljudi postanu duše i srca koji neće znati od čega su stvoreni, koji nemaju dušu iako su ljudska bića ili, ako je imaju, da se u njoj useli mržnja umjesto ljubavi. Jednostavno: Ne bi se smjelo zaboraviti zavičaj svoje duše!

Piše: fra Božo Lujić