Razmisli i priznaj sebi! Istinita je ona da je manje bitno ono što izgovoriš naglas, uistinu je važno što šapneš sam sebi. Svi smo mi šaptači svojoj duši, jer sve što se ne usudimo izgovoriti naglas potiho šapnemo. Doista se naša duša svašta nasluša. Dobro kaže Džubran: “U svojoj duši imam prijatelja…” Odavno sam već naučila da ljudi uglavnom ne govore ono što misle, a ako i misle sigurno ne osjećaju. Iz glasnog govora uglavnom izbija potreba za tišinom, iza glasnog smijeha čuje se pritajen plač… Sve to već odavno znam a ipak se čudim, čudim se slušajući čovjeka, slušajući ljude davno otrgnute, rekao bi Meša Selimović, a ne prihvaćene. Ma i ne čudim se više njima ,čudim se sebi, zašto mi je čudno. Zar mi nije jasno da se u priči o sigurnijem životu tamo negdje “kod nas” kako kažu oni koji uopće nisu sigurni gdje je to, kad kažu kod nas, krije velika nesigurnost.

Nekad se točno znalo kad netko kaže kod nas gdje je to, znalo se da je to mjesto gdje svi znaju kako su ti zvali djeda i zašto se u tom kraju sinovi zovu po majkama a ne po očevima. I danas to znaju oni iz čijih pogleda isčitavam čežnju za vremenima kad im je jedini problem bio kako ubijediti mamu da te pusti na kupanje a jedinu bol zadavala polupana koljena. Imam osjećaj da im je život zastao tamo negdje u nekom vremenu kad su trbuhom za kruhom otišli tješeći se :”Ma šta je bol duše naspram poderanih koljena, kad sam ono izdržao, izdržaću sve” Tješeći dušu da im je dobro žive život na rate od Božića, do Uskrsa i ako imaju sreće da dobiju ferije za Gospu. Grade kuće u tri države a gube dom, jer dom ne čine ni zidovi, ni namještaj po mjeri, dom je ono o čemu svojoj duši šapućeš. I što se više Božića i Uskrsa nanizalo, priznaj, sve manje naglas izgovaraš ono što uistinu osjećaš jer sve je manje onih koji razumiju zašto sve češće osjetiš miris pokljukuše, i zašto ti nedostaje čak i prašina koja se dizala za rijetkim autima koja su te zaobilazila na putu do škole, a sve više i više potiho da nitko ne čuje svojoj duši šapućeš. Tješiš je govoreći joj kako si bolji put odabrao, jer tu nema života, lažeš i sebe i dušu jer si svjestan da tu ljudi žive, rade, druže se, šale se na svoj račun, obnavljaju poplavljeno ,al u jedno su sigurni u ovoj nesigurnoj državi, da je istina ono što je “Bijelo dugme” davno reklo da tamo možeš kupiti sve za dolar al ne možeš naći da mu tuga tvoja nešto znači. Ne možeš duši svojoj naći lijeka, izgrebana koljena su već davno zarasla, a duši ne pomaže ni uređena država, ni sigurno ni životno ni zdravstveno osiguranje. Zato se ne čudi kad u državi u kojoj ništa nije sigurno sretneš nasmijana lica onih koji nemaju sigurna primanja,ni sigurno zdravstveno osiguranje, ni sigurnu obranu od poplava, duša im je na sigurnom. I budi iskren sa svojom dušom i šapni joj žališ li ih ili im zavidiš?