Po uzoru na Isusov četrdesetdnevni post u pustinji Crkva je već od prvih stoljeća prakticirala post pred Uskrs, nazvan korizma ( quadragesima ) Korizmu prvi put spominje Nicejski sabor 325. godine, a poznato je da je korizmeni post krajem četvrtog stoljeća bio raširen u cijeloj Crkvi. Najčešće za korizmu kažemo da je vrijeme posta, molitve i pokore, te vrijeme priprave za Uskrs. Ovo je općepoznata definicija, vjerujem, poznata i manje upućenom kršćaninu.

Ako bismo prema ovome usporedili našu korizmu sa Isusovom „korizmom“ ne bismo baš naišli na veliku podudarnost s obzirom na cilj posta. Za navedeni opis, a koji se najčešće i koristi, ne možemo reći da je netočan, ali možemo reći da reducira značenje korizme. Isključuje ju iz cjeline našega života i svodi je isključivo na pripremu za proslavu Uskrsa. Tako se može se dogoditi da nas se korizma u bitnome ne tiče; da prihvatimo neko odricanje iz tradicionalnih motiva, kolektivne prakse ili pak iz zdravstvenih razloga. Događa se također kao motiv princip reciprociteta: „Ja tebi Bože post i malo više molitve, a ti meni za uzvrat nešto također daj“. Pišem ovo pod dojmom onoga što često u razgovoru čujem pred korizmu i u korizmi. Ne sporim da „unutarnji“ motiv i motivi mogu biti drukčiji, na bilo koji način, od izrečenih. No, kao kršćani trebamo na pameti imati ovo: naši osobni, pojedinačni motivi, trebali bi se u bitnome podudarati sa Isusovim motivom posta, molitve i pokore u pustinji. Iz ovoga nužno slijedi pitanje o motivu Isusova posta kroz četrdeset dana. Odgovor koji najčešće čujemo glasi da je Isus otišao u pustinju pripremati se za svoje javno djelovanje. Da, Isus se u pustinji pripremao za javno djelovanje, za svakodnevni život i životnu zadaću koja je bila pred njim. Svakodnevnica je pak sve u životu jedne osobe, dobro i loše, radost i tuga, te na koncu smrt, ali i uskrsnuće.

Naša bi korizma također trebala biti poput Isusove, ne samo priprema za proslavu Uskrsa, nego i priprema za javno djelovanje iz kršćanskog uvjerenja u našoj svakodnevnici. Svakodnevnica nije jednolična. Ispunjena s mnogim poteškoćama, ali i lijepim trenutcima, mnogim susretima i rastancima, uspjelim i neuspjelim odnosima, te na koncu smrću i uskrsnućem. Za dobar boj u svakodnevnici biti, trku dovršiti i vjeru sačuvati treba itekako snage duha. Korizma je upravo sveto vrijeme za vježbanje duha; vrijeme pripreme za ostatak godine u kojemu smo pozvani živjeti kao kršćani, ne samo u krugu crkve, nego na svim mjestima i u situacijama gdje se nađemo. Post, molitva i pokora osnažuju nas u tome. Neka i naša korizma bude poput Isusove: vrijeme priprave, ne samo za Uskrs, nego za svakodnevni život i za svakodnevno svjedočenje Evanđelja kojemu smo povjerovali.

Piše: Fra Ivica Radić