Malo se u koje doba godine kao pred Božić može čuti toliko religiozne tematike. Obasuti smo religioznim govorom, religioznom vizualnim efektima. Već početkom jedanaestog mjeseca gotovo na svim televizijskim programima i drugim medijima kao da započinje „advent“, prije onoga službenog crkvenoga adventa. Sve oko nas u tom, rekao bih „medijskom adventu“, biva „obojeno Božićem.“ Nije teško odgonetnuti kako je cilj cijele te kvazipripreme za Božić kupoprodaja. Iako se naveliko govori religioznim terminima, ni religiozno kao takvo, niti Bog, nisu cilj, nego sredstvo da se što više proda i što više kupi. Nemam namjeru pisati protiv kupnje i prodaje o Božiću. Svi mi ponekad volimo sebi ponešto priuštiti, drugome kupiti i od drugoga dobiti na poklon. U tome nema ništa loše. Božić je vrijeme kada to sve na poseban način želimo i u tome također nema ništa loše. Loše bi bilo kada bi zbog „medijskog adventa“ previdjeli istinski i pravi advent koji je od Crkve i koji se događa u Crkvi.

Advent ili došašće je vrijeme u crkvenoj liturgijskoj godini u kojemu se vjernici pripremaju za Božić, ali također i vrijeme u kojemu nam Crkva na poseban način posvješćuje budnost za drugi Kristov dolazak. Advent započinje prvom nedjeljom iza svetkovine Krista kralja i traje četiri nedjelje. Advent ima svoju popratnu simboliku: adventski vijenac sa četiri svijeće, sijanje božićne pšenice itd. Kod većine vjernika, pa i kod onih koji rjeđe idu u crkvu, ova simbolika ne izostane. No, što još u adventu kao vjernici trebamo učiniti? Kako se trebamo pripremati? Odgovor na ovo pitanje najbolje nam daje Ivan Krstitelj: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze.“ Bog od nas, očito, ne traži puno. Ne traži od nas da zidamo kule do njega, na traži od nas napor da se uzvisimo do Neba i tamo ga nađemo. Ljudi su to pokušali, Babilonci sa svojom kulom i znamo što se dogodilo… Oholi to pokušavaju svakodnevno, uzdići se do Neba i biti među bližnjima kao bogovi. Bog od nas to ne traži i što više, to ne želi. Bog se oholima protivi. Bog želi našu poniznost, On želi doći k nama, a sve što od nas traži jest da mu pripravimo put u naš život, da mu otvorimo sebe. Bog je taj koji preuzima inicijativu, Bog je taj koji dolazi čovjeku u susret.

Otvorimo stoga u adventu put Bogu, put u svoj život. Neka uđe Isus u najskrivenije odaje našega bića, neka uđe tamo gdje smo nemoćni pred sobom, pred grijehom, tamo gdje se „grijeh namnožio“ Možda će netko upitati kako može znati da se susreo s živim Bogom, da mu je Bog došao u susret? Opet nam odgovor daje Ivan Krstitelj koji nam kaže da nakon susreta s Bogom, nakon obraćenja, moramo donijeti i plodove obraćenja. „Donesite dakle rod dostojan obraćenja! Ne umišljajte si da smijete kazati: Naš je otac Abraham. Jer kažem vam: Bog može od ovoga kamenja podignuti djecu Abrahamovu.“ Ivan je ovo govorio židovima, a za nas bi ovo značilo da nije dovoljno što smo kršteni, što idemo u Crkvu i klanjamo se Bogu. Bog sebi takve može i od kamenja načiniti, kaže Ivan. Bog od nas traži da nakon susreta s njim, obraćenja, donesemo i plodove, da činimo pravo i pravicu, ne nanosimo zla bližnjemu svome. Nije dakle dovoljno reći: „ja sam kršćanin“, nego treba to i djelom pokazati. Advent ili došašće je blagoslovljeno vrijeme u kojemu možemo pripraviti put Gospodinu, pustiti ga u svoj život i donijeti plodove dostojne obraćenja.

Ivica Radić