Osjećaj krivnje zdrav je kada mi ukazuje na moje zle čine. On je teret kada o sebi razmišljam kao nedovoljno dobrom, gorem od drugih, kao onomu koji je uzrok i svojih i tuđih zala, kada se smatram nevrijednim. Postoje ljudi koji nakon učinjenog zla ne vide svoju krivnju, ušutkaju je. Bježe od svake krivnje, opravdavaju sve svoje čine, niječu počinjeno zlo, okrivljuju druge, okolnosti, svijet, bilo koga, samo ne sebe. Oni su u mraku i neznanju o sebi.

Jedni ne osjećaju krivnju tamo gdje bi to trebali, a drugi je osjećaju ondje gdje uopće ne postoji. Oni prvi su uvijek u pravu i onda kada to nikako nisu i ne mogu biti, a ovi drugi se uvijek osjećaju krivima i za ono za što to nikako ne mogu biti. Dok je onima koji ne osjećaju nikakvu krivnju potrebno otvoriti oči za njih same, probuditi na odgovornost za svoje čine, ovim drugima je potrebno nešto sasvim drugo. Njima je potrebno pomoći da otkriju da oni sami nisu krivnja, da njihovo postojanje nije zlo, da nisu smetnja. Riječ je o ljudima u čijoj prošlosti leže teške rane i povrede. U pravilu je riječ o onima koji su odrasli uz i kroz nasilje, u ozračju ispunjenom neprihvaćanjem i neprestanim predbacivanjima. Glasovi koji su ih činili nevrijednima preselili su se u njihovu dušu i nastavljaju ih mučiti osjećajem krivnje kojega se ne mogu osloboditi. Njima nije potrebno oštriti osjećaj krivnje. Njima valja pomoći da se osjete prihvaćenima, ljubljenima, dobrodošlima, dobrima. I dok Isus onim prvima govori da im je potrebno otkriti brvno u vlastitom oku prije nego počnu vaditi trun iz bratova, ove druge, koji su umorni i opterećeni lažnim osjećajem krivnje, zarobljeni u bezizlazje samooptuživanja, Isus poziva da dođu k njemu, da u njegovoj blizini otkriju da on liječi rane i skida svaki osjećaj krivnje, onaj zdravi oprostom, a ovaj lažni ljubavlju i prihvaćanjem, da u njemu nađu odmor i okrepu, da u njegovoj blizini otkriju prihvaćenost i dobrotu, toplinu i ljubav. Isus je došao otvoriti nam oči za zlo koje činimo, a ne vidimo i isto tako pokazati nam koliko nas voli i onda kada to sami ne vjerujemo zbog nametnutog i lažnog osjećaja krivnje.

fra Ante Vučković