Nedjeljna misao
3. uskrsna nedjelja
Razočaranja su u većoj ili manjoj mjeri sastavni dio života i rezultiraju nizom emocija, od kojih su neke nevjerica, tuga, ljutnja te ponekad i osjećaj neuspjeha. Najčešće proizlaze iz nerealnih očekivanja i mišljenja kako bi svijet oko nas trebao funkcionirati i kako bi se ljudi trebali ponašati. Treće uskrsne nedjelje evanđelje opisuje događaj koji se zbio nakon Kristove smrti kada su Isusovi sljedbenici bili razočarani usljed nepravilnih očekivanja naspram njega.
Sam uskrsli Gospodin im se pridružuje na putu za Emaus u blizini Jeruzalema dok ovi bježe pred problemom noseći svoju ogorčenost. Krist se upušta u razgovor s njima, tumači im Pismo i sugerira kako se upravo tako trebalo dogoditi, sam Isus je to nagovještavao te u gesti lomljenja kruha i emocionalnom stanju ushićenja oni ga spozaju. Evanđelje nas poziva da i sami naspram osoba i događaja odbacimo predrasude, pogrešna očekivanja i prema tome razočaranje. Suočavanje s razočaranjem, neovisno o kojem je području života riječ, zahtijeva prilagodbu. Ne treba bježati od vlastitih osjećaja, koliko god da su neugodni, jer u tom se slučaju nikada ne naučimo nositi s njima. Ne postoji ispravan i neispravan način reagiranja – svi se naši osjećaji javljaju s nekim razlogom i tek kada se suočimo s njima i prihvatimo ih kakvi jesu, možemo razmisliti zašto su baš takvi te ih pokušati kontrolirati u nekoj sljedećoj situaciji.
Želja nam je kontrolirati situaciju, činiti sukladno predviđanjima, naročito u razvijenom tehnicističkom mentalitetu. Kad radimo očekujemo zaradu, kad stupamo u brak uvjereni smo u sretan zajednički život, dok odgajamo djecu planiramo kako će postati genijalci, no gotovo uvijek se dogode iznenaenja, neispunjenje želja i nerijetko razočarenje. Osobe koje imaju nisko samopouzdanje i sklone su pretjeranoj samokritičnosti mogu u situacijama razočaranja razviti i depresivnu reakciju. Naime, razočaranja – i njihova povijest tijekom života – pridonose osjećaju nekompetentnosti koja budi samosažalijevanje, a ono osjećaj nemoći. Krug se zatvara uvjerenjem osobe da nema kontrolu nad svojim životom niti u sukreiranju vanjskih okolnosti.
No, da priča ne bi bila jednostavna, treba jasno prepoznati i naš udio odgovornosti za razočaranje. Mi biramo cilj, zar ne? I ne samo to. Svaki će krotitelj lavova priznati da je on odgovoran ako nešto pođe po zlu. Jesmo li se informirali i jasno procijenili rizike? Jesmo li sve poduzeli da umanjimo potencijalne rizike? Jesmo li svoja očekivanja prilagodili potencijalnim rizicima? Naravno, ne možemo u svim situacijama imati takve spoznaje, ali ono što je svakako važno jest okrenuti se unazad i pogledati čime smo sami pridonijeli razočaranju. Time ne samo da umanjujemo rizik za neka potencijalna buduća nego i iskustvo razočaranja možemo iskoristiti za osobni rast.
Ostala biblijska čitanja pozivaju nas vjerujemo u uskrslog Krista koji je proživio nerazumijevanja, odbacivanja pa čak i srašnu smrt na križu što nas upozorava da naše procjene naspram ljudi i događaja ne budu takva da svojim pretjeranim očekivanjima ne doživimo razočaranje, već da kako psalmist veli tražimo kroz molitvu svoje uporište u Bogu.