Propovijed na 6. nedjelju po Uskrsu B – 28. travnja 2024.

ISKUSTVO LJUBAVI

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, danas slavimo petu uskrsnu nedjelju u kojoj nas Božja Riječ želi poučiti o onom što je  bitno, a to je ljubav! Naše srce često je tužno. Često smo zabrinuti, a i obeshrabreni zbog svojih grijeha. Zato je velika utjeha danas čuti svetog Ivana apostola koji nam poručuje u drugom misnom čitanju: „.. Umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čemu osuđuje. Jer Bog je veći od našeg srca i zna sve.“ Zato – na početku ove svete mise stavimo pred Boga naša srca, osjetimo Njegov sveznajući pogled, ali i ljubav, pa primimo njegov oprost! Tada ćemo moći krenuti zaufano k Bogu, jer nas naše srce više neće ni u čemu osuđivati (usp. 1 Iv 3,21). – Ispovijedam se…

HOMILIJA

Braćo i sestre, današnje evanđelje nam govori o temelju naše vjere, a to je Ljubav – ljubav pisano velikim slovom. Drugo ima za našeg Boga je upravo Ljubav. O ljubavi ja danas lako govoriti, ali ljubav je teško živjeti. Ljubav znači na pravo mjesto staviti sebe i druge oko sebe. Bojim se da je govor o ljubavi bez iskustva ljubavi uzaludan napor – bez osjećaja da sam ljubljen sve je uzalud.

Evo, recimo ako želim naučiti voziti bicikl, mogu pročitati sve  knjige o tome, mogu pogledati nekoliko filmskih uradaka o tome kako se vozi bicikl, ali ako nikada nisam sjeo na bicikl i probao ga voziti, nikada ga neću naučiti voziti.

Mogu gledati svaku onu emisiju ‘Večera za 5’, mogu naučiti napamet sve recepte svijeta, ali ako nikada nisam skuhao neko jelo, ja nemam iskustvo kuhanja i ne mogu reći da sam kuhar.

Razgovarao sam nedavno s jednim gospodinom – starijim od sebe –  koji mi se povjerio da su njegovi roditelji rodili  sedmero djece. Kaže da on nikada nije vidio da su njegovi roditelji međusobno izmjenjivali nježnost ni riječima, a pogotovo ne to da su se zagrlili, poljubili, da su rekli pred djecom da   jedno drugoga vole. Naravno da niti prema djeci nije bilo pokazivanja izričite ljubavi. Kaže taj gospodin da mu je majka, koja je još živa, tek nedavno rekla da ga voli i da joj je dobar. A koliki to ne kažu nikada za života…?

Ako, dakle,  ja nemam iskustvo ljubavi od svojih roditelja, ako se ne osjećam ljubljen, kako ću onda jednoga dana  prepoznati i održati ljubav, kako ću dati ono što nisam nikada primio? Stara latinska izreka kaže: „ Nemo dat quod non habet!“  – Nitko ne može dati ono što nema!

Ako netko ne doživljava svoga oca – tatu – kao onoga koji ga voli, kao onoga koji mu kaže da ga voli, kao onoga koji ga zagrli, bez obzira koliko godina imao, kako ću on onda moći zamisliti Boga kao dobrog Oca?

Često razgovaram s ljudima koji su već u godinama, a još uvijek su samci i baš od njih  nerijetko znam čuti ove riječi: Ja se nikada ne ću oženiti jer se bojim da ću imati brak kao moji roditelji.

A čuli smo gdje Isus kaže:“Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas.“ Isus upravo iz odnosa ljubavi kojeg živi od Oca, tako ljubi nas. Mi tako često tražimo ljubav, ali je ne nalazimo. I možda čak ako ju nađemo, bježimo od nje. Kao da se bojim prepustiti se ljubavi, biti ljubljeni. Naš strah je često opravdan, jer ljubav napada naš egoizam. Dopustiti drugome da nas ljubi, znači izgubiti kontrolu nad svojim životom, znači sebe staviti u drugi plan a voljenu osobu u prvi plan, znači posvetiti se voljenoj osobi. Svi bismo mi htjeli da drugi nas tako tretiraju, ali nama je teško ponašati se tako prema drugima.

Ljubav i zapovijed, idu li skupa!?

Zanimljivo je da Isus povezuje dva potpuno suprotna pojma, a to su ljubav i zapovjedi. On kaže: Budete li čuvali moje zapovjedi, ostat ćete u mojoj ljubavi… Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge… Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam… Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.

Što je to ljubav? Ljubav nisu, kako se ono kaže, leptirići u trbuhu. Jer to je zaljubljenost. Ljubav je služenje. Ljubav je ono što je Isus učinio učenicima na Veliki četvrtak.  Pokazao im je svoju ljubav   tako što im je služio i oprao im noge. Ljubav je služenje, dragovoljno služenje.

Prava ljubav dragovoljno služi i ono što je najvažnije: NE očekuje ništa za uzvrat! Zato je prava ljubav teška. Zato se mi tako često razočaramo, jer nam “ljubav” nije uzvraćena. Kako je sv. Franjo Asiški rekao: „Ljubav nije ljubljena!“

Što su to zapovjedi? Mi zapovjedi povezujemo s naredbama, povezujemo je s nečim što nam je teško. Povezujemo zapovjedi s moranjem, povezujemo zapovjedi s nečim što sami nikada ne bismo odabrali. To nije biblijski pogled na zapovijedi. Za Židove su Božje zapovjedi privilegij koji su samo oni dobili, za njih su zapovjedi instrukcije za sretan život. Želiš li dakle biti sretan? Tko ti može otkriti kako biti sretan? Onaj tko te stvorio! On zna kako ćeš postići sreću, On ti to i govori, daje ti savjet i govori ti preko savjesti! Baš to je dobra riječ kojom bismo mogli zamijeniti riječ zapovijed: savjest je savjet za sreću, za sretan život! A taj savjet glasi: to je ljubav koja postaje vidljiva u služenju.

Radost

Isus spominje radost kad kaže: To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Kakva je to potpuna radost? Mi funkcioniramo po principu sviđanja. Ako je sunčan dan i ja se osjećam dobro, onda mi se život sviđa, drugi mi se sviđaju, sviđam se sam sebe. Ali ako okolnosti nisu takve kakve bih htio, onda mi se ništa ne sviđa. Živimo po principu: danas mi se da nešto  napraviti jer sam dobre volje, a možda dolazi period kada mi se ništa ne će dati jer neću biti dobre volje.

Povezanost s Bogom koji je Ljubav u služenju, pomaže mi da u sebi otkrijem duboku radost i da budem pristojan i uslužan pred drugima i onda kada imam puno problema, kada mi se ništa ne da, kada bih najradije iskočio iz svoje kože i otišao daleko od svega. Zbog mojih problema, zbog poteškoća ili kušnji ne smiju nastradati moji bližnji.

Potpuna radost koju Isus spominje je sigurnost da će sve biti dobro, posebno onda kada mi je teško i kada ne znam kako dalje.

Razlika između sluge i prijatelja

Ovomu pridodajmo još je jednu prekrasna riječ koju nam   Isus na drugom mjestu u evanđelju upućuje, pa kaže: Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.

Kada ideš u goste nekome do koga ti nije baš  stalo, onda poneseš nešto što ti ne treba, nešto što ti je višak, samo da zadovoljiš ljudske obzire. Kada ideš na rođendan nekome do koga ti nije pretjerano stalo,   nastojiš što jeftinije proći,  pokloniš mu možda bocu pića koje ti se i onako ne sviđa.

Ali ako ideš u goste nekome koga voliš, a taj recimo slavi rođendan, onda itekako razmišljaš što pokloniti. Zašto? Zato što želiš da voljena osoba u poklonu koji joj daješ prepozna tebe, da vidi kako osluškuješ njezine potrebe i da znaš što ta osoba voli.

Slično je i u našem odnosu prema Bogu. Ima vjernika koji jednostavno ne žele prihvatiti da su prijatelji Božji. Zašto? Zato jer je to teško! Kako? Pa, lakše je biti sluga.

Mnogi žive vjeru kao sluge: Aj, ti, Bože, meni lijepo reci što ja trebam napraviti. Ja to napravim i miran sam. Bio sam na misi u nedjelju i miran sam do idućeg tjedna. Izmolio sam Očenaš prije spavanja i miran sam do sutra. Ispovjedio sam se za Uskrs i miran sam godinu dana. Imao sam jučer krizmu i ne moram više ići na vjeronauk ni na misu!

Sluga dakle odradi svoj posao i nije ga više briga. Radnik odradi svoj posao i nije ga briga hoće li direktor otvoriti nova radna mjesta i  hoće li moći isplatiti radnicima plaće.

S prijateljem je drugačije. S njim se mogu poistovjetiti. U njegove cipele se mogu staviti. Pokušavam osjetiti što on osjeća. Stalo mi je do njega, sve bi učinio za prijatelja, pa  donirao mu ako treba i lijevi bubreg.

Ako se prema Bogu odnosim kao rob prema gospodaru, onda je jasno da u vjeri neću naći radosti, ni ljepotu, ni mir, ni blagoslov i snagu!

Ali ako Boga gledam kao prijatelja, ako prije svega pokušavam osjetiti silnu ljubav kojom Bog mene ljubi, ako ja u Njemu vidim prijatelja kojemu je stalo do mene, onda mene Njegova ljubav mijenja, ulazim u taj tzv. odnos ljubavi koji ima moć potpuno me promijeniti na bolje. Ako je Bog moj prijatelj koji me ljubi, a danas nam je to jasno poručio, onda osjećam iz tog odnosa mir, osjećam životno zadovoljstvo i  blagoslov i zahvalnost.

Evo, braćo i sestre, na svakome je od nas da odabere kako će se ponašati prema Bogu. I svaki odabir nosi svoje posljedice. Prestanimo dakle biti sluge, postanimo Božji prijatelji! Amen.

(Prema: Župa Veliko Trgovišće)