A da je tako i u duhovnom pogledu neka nam potvrdi sljedeći primjer. Dva pacijenta jedne bolnice, obojica jako bolesni ležali su u istoj bolničkoj sobi. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog punkcije rezidulane tekućine iz pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Dok je drugi pacijent radi svoje dijagnoze morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci i gdje na odmoru. Svaki dan je pacijent koji je sjedio uz prozor opisivao prijatelju stvari koje je vidio vani. Tako je pacijent na drugom krevetu počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Tako je opisivao ljepote pogleda, pacijent koji je ležao uz prozor i sve to detaljno objašnjavao svome prijatelju, koji je na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. A jednoga dana je opisivao i paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu glazbu, on ju je vidio u svojim mislima i tako su prolazili njihovi zajednički dani i tjedni u bolesničkoj sobi. Dijelili su i dobro i zlo, dok nije jednoga jutra, medicinska sestra pronašla hladno tijelo pacijenta koji je ležao do prozora. Mirno je usnuo. Medicinska sestra je bila tužna kao i ostalo osoblje. I sam prijatelj je bio tužan zbog smrti prijatelja. Zamolio je da ga premjeste uz prozor, gdje se udobno i smjestio i ostao sam u sobi i na mjestu svoga prijatelja. Imao je želju, još bliže doći ka prozoru kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Polagano je ustao i konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao samo prazan zid, ničega od onih opisivanih ljepota nije vidio. Upitao je sestru. Što je to mogao tako lijepo vidjeti moj prijatelj koji mi je tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu? Od svega toga ja ništa s ovog mjesta ne vidim. Uslijedio je odgovor. Vaš prijatelj je bio slijep i nije mogao vidjeti čak niti ovaj zid kojega vi sada gledate. A kako je onda opisivao ljepote o kojima mi je svaki dan pričao? Odgovor je bio. Možda je želio usrećiti vas! I zaista je bilo tako, jer ono što nas najneposrednije usrećuje jest vedrina uma, jer ova dobra osobina sama sebi je nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine u sebi i oko sebe trebalo staviti na pijedestal ispred drugih težnji.